Urbana legenda koja kruži Hrvatskom ispod glasa kaže kako je svaki treći predsjednik HDZ-a jednako loš kao i prethodna dva. Pritom se dosta često povlače paralele između dobrog našeg ćaće, Sanadera, i aktualnog premijera; od karaktera, egotripa, načina komunikacije, robovanja svojem JA, sklonosti apsolutizmu do toga da mnogi sadašnjem premijeru predviđaju sličan epilog kakav je zadesio bivšeg. Koji je od prvaka vladajuće stranke gori teško je reći jer konkurencija je strahovita...
ali činjenica je da se u aktualnom mandatu događaju određene stvari i pojave koje domovinu ubiciraju izrazito desno od zdravog razuma; ljudi u crnom prijete da zaviju u crno i društvo i pojedince koji si dopuštaju luksuz imati drugačiji svjetonazor od njihova. Da me ne shvatite krivo, nemam baš ništa protiv desnih promišljanja jer kao što čovjek treba lijevu i desnu nogu ili lijevo i desno oko, tako i demokratska država treba normalne i zdrave lijeve i desne politike. Upravo tu, međutim, nastaje problem – pojam zdravog i normalnog u nas je rastezljiv poput žvakaće gume.
Nije to, dakako, samo hrvatski specifikum; cijelu Europu trese neka paranoidna i shizofrena ognjica, režu se sredstva za zdravstvo, obrazovanje, socijalnu koheziju dok iznosi za obranu i oružje probijaju stratosferu. Ne čudim se tome na europskom planu jer Stari kontinent nikad u povijesti nije vodila ovako potkapacitirana i nedorasla politička garnitura kao danas, a i životna ironija uplela je svoje prste; nekad je Amerika bila europska kolonija, dok je danas, očito, obrnuto. Od promišljanja situacije u Hrvatskoj do skepse i zabrinutosti ipak je puno kraći put jer, ako istini pogledamo u lice, ne može se poreći činjenica da je ova zemlja u 30 godina neovisnosti izgubila milijun stanovnika, da je suverenost svedena na rang protektorata Bruxellesa, da smo sve stariji i da nas je sve manje, da je uništen obrazovni i zdravstveni sustav (mi na otocima to pogotovo skupo plaćamo, ponekad i životima), da su nam banke i trgovački lanci u stranom vlasništvu kao i vladajuće strukture, da nam vanjska politika vrluda od nemila do nedraga, utjelovljena u osobi inoministra koji je nekad u Moskvi Lavrovu recitirao rusku poeziju u originalu da bi danas izjavljivao kako je Jadransko more i njemačko; ne kaže se uzalud da je ponekad bolje iznijeti trosjed nego mišljenje. Svi bi živjeli dugo, ali nitko ne bi ostario; da bismo dočekali starost netko napokon treba reći da je car gol, odnosno da je Hrvatska bremenita problemima, a bavimo se, da prostite, blesavštinama.
Kad je riječ o tim, kako smo rekli, blesavštinama, treba reći da je u domovini već izvjesno vrijeme na djelu konzervativna rekonkvista koja je kulminirala nedavno u Benkovcu. Pritom, za zapisnik, moram reći kako i sam baštinim određene konzervativne vrijednosti poput obitelji i vjere i dobivam osip na sam spomen rodnih ideologija ili woke agende koje nam se nameću, ali benkovački poučak jasnije nego sva uobraženost premijera ili besmislice koje valjaju njegovi ministri otkriva intelektualnu insuficijenciju i protoplemensku tradiciju brižno odnjegovanu u određenim krugovima hrvatskog društva. Najava uvođenja obaveznog vojnog roka, zbivanja na hipodromu, kupovanje novih igračaka Anušiću, beatifikacija „naših“ i demonizacija „njihovih“, sveprisutna militarizacija, fama o nekakvim opskurnim vanjskim centrima moći koji rovare protiv Hrvatske (kao da opskurni vanjski centri moći nemaju drugog posla i kao da neprijatelj ove zemlje egzistira negdje vani, a ne u Banskim dvorima), progon novinara koji propitkuju zadane tabue i dogme, Benkovac, FALIŠ, prijetnje Miljenku Jergoviću i Daliji Orešković, iduće je valjda spaljivanje nepoćudnih knjiga ili žena, sve oplemenjeno naglašenom agresijom i neprikrivenim prijetnjama, sve to jasno pokazuje da smo kao društvo opasno utabali put ka revitalizaciji ne ustaštva, kao što neki govore, nego primitivizma, krkanluka i klanjanja pred oltarom ništavila, kao što je govorio Krleža. Ljudima je, doduše, oduvijek trebalo zlatno tele kojem će se klanjati, a danas barem teladi ne fali; okreću se na ražnju, ljudi na vjetru, istina prema potrebi, a Krleža u grobu. Casus belli u Benkovcu bila je predstava koja je, kako kažu, izazvala javnu sablazan. Ne, dragi moji, ni meni se ne sviđa izvlačenje zastave iz vagine ili prikazivanje Krista na blasfemičan način, dapače, gnušam se toga, ali dopuštam da moj ukus ne mora biti svačiji i da svoje neslaganje nemam pravo nametati drugima. Reći, međutim, ženi, u ovom slučaju novinarki koja se zatekla tamo, da je kuja koju treba baciti pod auto govori o odsustvu ikakvog ukusa i srama; to nije rječnik viteza, sokola, što li je već autor navedene sentence. To čak nije ni rječnik muškarca; tako se prema ženama odnosi bijednik. Osobito bijedno, otužno, sažalno bilo je gledati objašnjenje dotičnog gospodina zašto je digao revoluciju protiv predstave; čovjek kojeg je očito zabolio čeoni režanj pri pokušaju da verbalizira svoje stavove selektirao bi popise lektira, predstave i koncerte u jednom navodno demokratskom društvu, odlučivao tko je poželjan, a tko nepoželjan!? Otprilike kao kad je de la Faye, govoreći o d'Alembertu, rekao – taj želi o svemu rasuđivati, a nema ni tisuću talira prihoda. Gospodin je, dakle, novinarku nazvao kujom, iako je, kako znate, karma kuja, a karma je ovog puta bila neuobičajeno brza – svega par dana nakon incidenta ispostavilo se da kćerka dotičnog čuvara revolucije u slobodno vrijeme zarađuje pjevanjem bezvremenskih hitova Svetlane Ražnatović Cece, obudovjele udovice ratnog zločinca Arkana, da bi prisnažio i ratni zapovjednik postrojbe kojoj je dotični navodno pripadao tvrdeći kako nikad nije bio te postrojbe (riječ je o Ajkulama). O tome vam govorim – čovjek koji zabranjuje kulturne manifestacije tvrdeći da vrijeđaju Hrvatsku otac je djevojke koja pjeva Cecu, premijer koji uvodi obavezni vojni rok isti je 91. uredno izbjegao, stranka koja se prometnula u mjernu jedinicu hrvatstva ima pravomoćnu presudu protiv Hrvatske, (polu)svijet koji se do devedesetih nije znao prekrižiti danas nastupa kao da je osobno napisao bar dva Evanđelja, likovi koji lažu na sudu i varaju domovinu na porezu dobivaju svjetlopise i hagiografije, analfabeti dobivaju medijski prostor, a ono što je ostalo od tihe, normalne, civilizirane, građanske Hrvatske dobiva nagon za povraćanjem od svega navedenog. U vladajućoj stranci očito koriste neki jaki omekšivač pri ispiranju mozga kad njihovo biračko tijelo unatoč svemu i dalje može ustrajati u svom izboru.
Nakon Benkovca, sličan scenarij prijetio je i Šibeniku, dok je u Zadru zbog sigurnosnih razloga otkazano prikazivanje filma o Josipu Reihl-Kiru. Ovo je, naravno, slobodna država; nitko nikog ne može prisiliti da misli svojom glavom ukoliko on to ne želi. Ja se, međutim, pitam kome može smetati film o Reihl-Kiru? Koji je njegov crimen? Ili smo dotle došli da se u ovom društvu mirotvorci tretiraju kao zločinci, a društveni talog kao elita? Bio je protiv rata, a rat je mnogima bio brat; puno njih nikad iz opanaka ne bi došli do lakiranih cipela ni s brda do funkcija da je bilo po Kirovom. Nema ga u udžbenicima, nema ga na terenskoj nastavi povijesti u Vukovaru, nema ulica s njegovim imenom, njegova bista ne resi saborski foaje; ne baca se biserje pred svinje. Njegova udovica nema pravo na istinu, baš kao ni stradali vatrogasci s Kornata ili obitelj mladića iz Blata koji je životom platio cijenu zdravstvenog sustava na otoku. U ovoj državi ljudi moraju umrijeti da bi mitovi mogli živjeti, a istina mora čekati dok nekome ne postane potrebna. Daleko smo mi, dragi moji, od kršćanske zajednice; ovo je carstvo licemjerja i farizejštine predvođeno likovima koji egzistiraju od nedostatka dokaza ili zastare. Svima ostalima davno je poručeno – bis bald, auf wiedersehen… (Ivan Plantić, foto: index.hr)