Urbana legenda kaže kako je svaki treći ministar vladajuće stranke jednako loš i beskoristan kao i prethodna dva. HDZ je, međutim, poznat po tome da prkosi zakonima, pa i onima elementarne logike; ovih dana smo tako dobili demanti rečene urbane legende - od lošega uvijek ima gori. Iz Vlade je ovaj puta izletio ministar rada i socijalne skrbi, inače kolega učitelj, Marin Piletić. Nije to ništa neuobičajeno; Plenkovićevi ministri i inače su kvarljiva roba - imaju rok trajanja kao parizer u kolovozu i izazivaju otprilike jednaku mučninu.
Ne pamtimo koji je Piletić po redu; nakon tridesetog prestali smo brojati. Mi profesori, kao i liječnici, kulturnjaci i ostali iz javnog sektora pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je vodio pregovore Vlade i sindikata za Temeljni kolektivni ugovor; bio je zadivljujuće široke ruke nudeći nam povišice od 3×1%; 1% od 1. travnja, 1% od 1. kolovoza i 1 % od 1. prosinca 2026. Vlada koju je na pregovorima predstavljao, treba li podsjećati, sebi je primanja podigla odjednom, ne na rate, i to za 80-ak %. Ljudi s invaliditetom i njihove obitelji pamtit će ga po uskrati prava na inkluzivni dodatak, o čemu je ovih dana i Upravni sud dao svoj pravorijek. Ovakvo iživljavanje na najslabijim i najranjivijim skupinama društva kod svakog normalnog čovjeka izaziva gađenje, pogotovo u trenutku kad se milijuni poreznih obveznika šalju u Kijev i Mostar, ali čovjeka koji vodi tu Vladu i inače karakterizira beskrajna bešćutnost i bahatost prema svima ispod sebe i još beskrajnija servilnost prema onima iznad sebe, u Bruxellesu i Washingtonu. Principi minimalne ljudskosti i socijalne inteligencije nalažu da se u ovakvim trenucima podnese ostavka, ali interes je jači od principa, pogotovo kad nemaš nijedan. Tako, eto, umjesto da dostojanstveno ode, ministar rada biva šupiran, ali ono što s dostojanstvom ne stane u istu rečenicu jest obrazloženje tog čina. Dok su neki ministri postali aorist zbog afera, kriminala ili, u najboljem slučaju, nesposobnosti, Piletić odlazi, prema riječima premijera, zbog iscrpljenosti.
Uistinu, težak mu bje bokun; tko bi uopće mogao biti iscrpljeniji u 43. godini od ministra rada? Budući da se, međutim, HDZ-ovi ministri hemeroidima drže za fotelje, neki od njih, poput Tomislava Čorića, vode već četvrti resor; Niccolo Machiavelli imao bi što za reći po tom pitanju dok ću ja iz pristojnosti ostati suzdržan. Firentinski renesansni utemeljitelj filozofije politike odvojene od morala bio bi naprosto oduševljen moralnim bankrotom Plenkovićeve Vlade i renesansnim ljudima koji je čine, koji se razumiju u sve do te mjere da u karijeri vode četiri različita resora, sva četiri podjednako neuspješno. Još samo da je nakon odlaska Primorca ministrom financija imenovan Borislav Škegro bio bi to istinski kadrovski ukras vladajuće stranke u Hrvata; možete i sami zamisliti na što sliči ono čemu je Škegro ukras. Davnih je dana Colbert, financ-ministar Luja XIV., izjavio kako je oporezivanje umijeće čerupanja što više perja s guske uz što manje gakanja; kad već Hrvatsku danas vodi hodajuće utjelovljenje Luja XIV., šteta bi bila da nema svog Colberta.
Meanwhile, iscrpljeni ex-ministar Piletić neće se vratiti u učionicu niti će, kao većina Hrvata kad dobiju šup-kartu, završiti na birou; ne, dragi moji - takav iscrpljen samo će prijeći Markov trg i odmoriti se u Saboru. Kažu da bi riječi trebale dolaziti više iz srca, a manje iz usta, pa vam, evo, od srca kažem da je civilizacijski i kulturološki sunovrat hrvatskog parlamenta toliko dubok da se ne mogu ne zapitati kako je ovaj narod preživio od stoljeća sedmog do HDZ-a. Nekad su, naime, u Saboru sjedili kolosi intelekta poput Mažuranića, Draškovića, Sakcinskog, Račkog, Starčevića, Strossmayera; latinski u malom prstu, o svakoj rečenici mogli ste pisati doktorate. Danas o svakoj rečenici izgovorenoj u tom visokom domu možete pisati dijagnoze. Uostalom, možete li, štajaznam, Đakića, Zekanovića ili Ćipeta staviti u istu rečenicu s Mažuranićem ili Starčevićem? Nekad se cijenilo najbolje; danas je glupost izgubila sram, a najbolji ili odlaze ili šute jer ne baca se biserje pred svinje. Nekad su govorili oni koji su imali što za reći; danas su najglasniji oni koji gutaju suglasnike, a s likovima koji gostuju u Otvorenom ili središnjem Dnevniku mame plaše djecu prije spavanja. Nekad su u Saboru sjedile vertikale koje se nisu ustručavale suprotstaviti caru; rečeni Strossmayer čestitao je Rusima 900. obljetnicu pokrštavanja, što je caru Franji Josipu tako teško palo na želudac da mu je pjena izlazila na usta. Tri puta tražio je od Strossmayera ispriku i tri puta biskup je odbio. Nađite mi danas jednog jedinog zastupnika vladajuće koalicije koji neće leći pred carem iz Banskih dvora da ovaj obriše noge o nj. Nekad su u Saboru sjedile vertikale; danas bi cijelu tu vertikalu vlasti trebalo položiti u horizontalu.
Umjesto toga, koplja se u Hrvatskoj lome oko dočeka rukometaša i Thompsonovog inkasa tim povodom. Cirkus made in Banski dvori polučio je rezultat; daj narodu da se glođe oko loptanja dok se vlast lopta našim životima. Bilo kakvo kritičko promišljanje o tom eventu doživljava se kao osmi smrtni grijeh; iščašena vizija domoljublja, kao i svakog -ljublja iz računa dugoročno ljude ne čini sretnima. Kratkoročno, međutim, svi su na dobitku - rukometaši su dobili zasluženo priznanje za osvojenu broncu i satisfakciju za zabranu Thompsona na EP-u od strane EHF-a, obespravljene mase opterećene životnim problemima dobile su dozu serotonina i osjećaj kolektiviteta u uspjehu sportaša, vlast je ubrala političke poene umjesto kritika zbog inflacije i svakodnevnog pada standarda, a Thompson je napravio ono što i inače najbolje radi - naplatio svoje domoljublje. U stvarnosti, kad se stvari slegnu, a navijačka ognjica popusti, jasno postaje kako je vlast još jednom od naroda napravila budale iako, istini za volju, treba reći kako je narod prvi počeo, kad je od budala napravio vlast. Ako ovako rezonirate, ako stvari ne vidite onako kako ih vidi rulja, platit ćete cijenu jer rulja je okrutna, rulja je nemilosrdna i rulja ne prašta. Prije dvije tisuće godina rulja je urlala - raspni Ga, raspni, a pusti nam Barabu, jer rulji su kojekakve barabe uvijek draže od istine. Platit ću i ja cijenu, kad tad, zbog svojih tekstova i iskakanja iz kalupa kolektiviteta. Platit ću je iako mi je djed preživio Križni put, iako sam kršten 1979., s tjedan dana, a ne '91. kao veliki Hrvati, iako sam uredno odslužio vojni rok u Hrvatskoj vojsci, u samoborskoj vojarni, kao vezist, iako poštujem zakone svoje domovine i uredno joj plaćam porez. U očima onih koji su do '91. vrebali pred crkvom i zapisivali tko ide na misu , a nakon '91. vrebali pred crkvom i zapisivali tko ne ide na misu, moj grijeh je utoliko veći jer mi ne mogu zalijepiti etikete komunjare, jugosa ili mrzitelja svega hrvatskog, kojima peru vlastitu savjest; ljudi koji kritički promišljaju hrvatsku realnost i stvari spoznaju vlastitom glavom, a ne ekranom ili direktivom iz središnjice crvena su krpa u očima onih kojima je crveni mentalitet u glavi, kojima vladajuća stranka obiluje.
To vam je, naprosto, tako; glupost ima tu jednu, ključnu i odlučujuću prednost - u većini je. (Ivan Plantić)
